Brojač posjeta
3946
Blog
četvrtak, travanj 17, 2008
basta-sljezove-boje @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 27, 2008
Danas, čitajući jedan blog osjetih neizmjernu tugu. U redcima ispisanim na tom blogu prepoznah nekog ko mi bijaše jako drag u jednom prošlom vremenu za koje sam bila uvjerena da da je zaista prošlo. Ne, autor bloga nije ta osoba, samo su sličnomišljenici, britki i bez dlake na jeziku. A toliko puta sam se zapitala šta bi bilo da je bilo? I slučajno otkrivši blog, odgovori mi se poredaše ispred očiju kao dječija slagalica. Redci poskakivahu na tom blogu a odgovori se nizaše jadan za drugim kao da je sam autor bloga čitao moje misli i odgovarao mi istim redosljedom. U prvi mah se zgrozih, iznenadih i na kraju rastužih. Moja priča, vješto iskonstruisana negdje na periferiji malog mozga, izgubila se nakon samo par rečenica isčitanih na tom blogu. Ništa od onoga što sam ja mislila da jeste nije, a sve što sam mislila da nije-jeste. Konfuzno poprilično a? Jedan prijatelj, inače književnik nekoć mi je davao hintove za pisanje knjige. Nije da sam imala namjeru ikada napisati neku, ali kroz razgovor čovjek je uredno objašnjavao kako i šta. To sad primjenjujem ovdje. Rekao je : Ne pazi na gramatiku, na redosljed, na papir stavi misli onog trena kada počnu da se roje, a poslije ćeš voditi računa o finesama. Misao se izgubi prije nego što se izrodi, zato pazi. Svaku moraš zadržati dovoljno dugo da je uspiješ prenijeti na papir. To sad pokušavam. Postojao je? Jeste. Prisustvovao je u mom životu? Jeste.Imao je uticaj na moj život? Jeste. Volio me? Nisam sigurna...rekla bih da nije. Ali opet, ono što nije -jeste i obratno. Možda me i volio na neki svoj uvrnuto-simpatični način. Na svoj način...(sad slijedi pjesma...) Nestao je jednog dana netragom, bestragom, i svim ostalim što završava na tragom...? Jeste. Zašto? Nemam pojma. Nikada taj nije bio stalan. Iskrsne ponekad tu i tamo iz kutova sjećanja? O da, itekako...Šta se desilo s njim? Nemam pojma...desilo se nešto sigurno, i nadam se nešto jako lijepo. Voljela sam ga? Jesam, ili možda nisam....ne znam. volim ga još uvijek? Toliko duboko nisam spremna pročeprkati po svojoj nutrini... Neka te sreća prati ma gdje da si....
basta-sljezove-boje @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 17, 2008

...Varljivo je brdo Život, nema šta...
I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka trena, Vrh je najveća prevara u čitavoj priči...
Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trena izroni nam za leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga obeležava to razveđe Vremena Koje Nam Je Dato, vremena koje nam je udeljeno, ubogima, kao milostinja pred Crkvom Beskonačnog...
Danas je uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje samo da se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su Prave Stvari uvek s one strane brda, ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi...
Zvuči suviše poznato?...

Đ.Balašević
basta-sljezove-boje @ 10:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 4, 2008

- Nije to jednostavno kao što misliš… Nisi čuo da u nekim igrama dame biraju? Znaš, ja sam već svašta prošao… I pomalo istrošio baterije, na žalost… Što me čini i nekako dodatno starijim od tvoje lepe sestre…
Pa se ponekad osećam kao imela u zelenim krošnjama njene mladosti. Kao nepotrebni prigušivač na revolveru svih tih raspucanih emocija. Njen smeh je glasniji, njen bes strasniji, u svakom našem ehu Ona odzvanja kad ja uveliko utihnem, mesečina se veselo sanka po svili njene kože dok tu, odmah pored, tama u kalupima mojih bora izliva strune za svoju melanholičnu lutnju. Da li sam time što je toliko volim stekao pravo da je sad povlačim za ruku kad zastane pred izlozima koje sam ja već odgledao, i da joj sebično prepričavam sva ona uzbudljiva poglavlja koja čezne da pročita? Da li sam time što sam zapalio tu buktinju stekao pravo da sad njen uzdrhtali plamen umaram u promajnim pećinama svoje rezigniranosti, i da li se ona uopšte rasplamsala zato što sam je ja zapalio, ili bukti naprosto zato što je Buktinja, sam đavo će ga znati?
No, bilo kako bilo, Ona je suvlasnik moje sudbine...
Kupivši me za par osmeha na pijaci Robova Pomirenosti povela me je u svoju osamljenu palatu obraslu bršljanima mašte, dobro znajući da ću i ako me oslobodi nositi njen žig, da ću se ubuduće i rađati s njim, kao s neobičnim mladežom na mišici...
Rešila je ovaj rebus od mog života prosto, poput kafanske zagonetke sa šibicama u kojoj pomeranjem jednog jedinog drvceta promeniš smisao svega, i onako u prolazu, kao da traži prašinu na polici vitrine , izdrobila je pod pristima delić natrule cirkuske mreže nad kojom sam tako nepromišljeno hodao po žici, i istog tog trena postao sam svestan nad kakvim sam bezdanom, i pod kakvim sam bezdanom, i kakav to bezdan nosim u sebi...

Đ.Balašević
basta-sljezove-boje @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 0
Ne znam zašto je šaputala...
- Primetila sam da opet sviraš...
Ne opet. Još uvek...
- Nisam ni prestajao, Mala Li. Drugi, očigledno, mogu bez mojih pesama, ali ja nikad nisam mogao bez njih...
Izgleda da sam ja to svoja najvernija publika...
Dao sam sve od sebe da ta rečenica ne zazvuči gorko, ali Emi se ipak zamislila.
- I... Misliš da ne bi moglo...
Znao sam šta želi da me pita i prekinuo sam je odrečnim odmahivanjem.
Na to pitanje mogao bih odgovoriti na osam kucanih strana, ali se svi izgovori i opravdanja sasvim lako mogu svesti i na prostu, najofucaniju negaciju.
- Ne...
Pogledala me je bojažljivo, uplašila se da, možda, nije trebala pomerati taj kamen, i požurio sam da je smirim...
- Čudno je to brdo. Nikad se ne možeš uspentrati onom stranom kojom se jednom skotrljaš. Odnese te, kao velika voda, i odjednom shvatiš da te čeka samo Uzvodno, i da ti se nakačio hiljadu i jedan šlep, i da ne možeš da povučeš...
Znala je tu pesmu...

“Otkači šlepove...
Nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi...”

Eh...
Da sam država, uzeo bih tu baladu za svoju himnu...
Ali, samo u neponovljivoj, šaputavoj verziji Emilije Kovačev...

“Spusti svetla... Oduzmi gas...
Smešnih stvari se bojimo...
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo...”

Stavi misli u prazan hod. Stresi zvezde ko dudove. I polako nasuci brod na plišane sprudove...
Do vraga...
Nikad mi neće poverovati da sam to napisao njoj, deset godina pre nego što sam je sreo...
Pogodila je o čemu sam razmišljao...
Još jedna slučajnost?
- Kako je ženi kojoj neko napiše ovakvu pesmu?
Ne znam to, mala...
Znam kako je čoveku koji napiše takvu pesmu, ali to često nema nikakve veze...


Đ.Balašević
basta-sljezove-boje @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 0
Nas Ravničare gradovi okruženi brdima uvek opčine sunčanom izmaglicom...
Dva jablana pošla su ka meni iz jutarnje fatamorgane pred hotelom "Grand", Fadil ih je primetio sekund pre nego ja, i tad sam prvi put video da Mirzu Delibašića neko može da zaustavi i bez faula...
Korak iza smešio se Vahidin Musemić, momak u plavom dresu sa moje geometrije za prvi gimnazije, pomenuo sam ih sinoć pričajući o uspomenama, i Dve Moje Uspomene došle su da se pozdravimo pred put...
Tek to me je slomilo...
Od časa kad sam pozvan U Sarajevo spremao sam se kao vitez, svakog dana navlačeći delić oklopa koji će me štititi od tog strašnog Zmaja Ljubavi. Izlazio sam mu već na megdan u Skoplju, u Ljubljani i Mariboru, satirao me je silinom svoje vatre, ali plašio sam se da bi me u Skenderiji mogao i dotući...
Kakav li je tek Ranjeni Zmaj, slutio sam?
Ali sve do par minuta pred polazak dobro sam se nosio s njim...
Nisam zadrhtao prolazeći kraj srušene Zetre. Ni kraj izgorelog Doma mladih, gde sam održao prvi koncert u toj varoši. Pa čak ni kad sam sam sreo Troku. Nadrealiste. Kemu Montena. Ruždiju. Greba. Vlatka Markovića...
Muški sam izašao pred Ljude, pokrivši srce kao sokola na ramenu, ne dopuštajući mu da poleti previsoko...
I tek pred polazak Kući, oproštajni zagrljaj Momaka Za Koje Sam Jednom Davno Navijao napipao je ranjivo mesto, kao koplje onaj fatalni mladež na Sigfridovoj plećki...
- Možemo li stati na trenutak?
Toki i voki su se kratko došaptavali i konvoj se zbunjeno zaustavio kraj Vijećnice. Osetio sam isti onaj Dobri Ritam Sarajeva, utrkivanje tramvaja sa Miljackom, puls Kujundžiluka, step po čaršijskoj kaldrmi...
Za ugao sokaka zamakla je nasmejana devojka u štepanoj jakni boje cigle, s Njom se nikad ne zna da li je priviđenje, lagano sam pošao tim putem...
- Hoćemo li se dugo zadržavati?, pitao me je Fadil.
- Ne, rekoh... Samo da prođem kraj onog šadrvana...


Đ.Balašević
basta-sljezove-boje @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 18, 2007
Grafit: Lako je napraviti se lud, teško je kasnije dokazati da nisi.

Grafit: Ne računajte na nas. Nestalo je rakije.

Grafit: Život je kao partija šaha- Ponekad dama ode za konja !

Grafit: ako je trava droga , onda su sve krave narkomanke .

Grafit: Bolje biti sam sa sobom, nego sam bez sobe.

Grafit: biti ili nebiti , pitanje je koga !!!

Grafit: Kada ti smrt pozvoni na vrata , ti se kao fol javi na telefon.

Grafit: Cure ako hocete da vam grudi stoje uspravno, hodajte

ČETVORONOSKE :)

Grafit: Neki piju da zaborave, ali ne zaborave da piju.
basta-sljezove-boje @ 00:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007
Tamo...

gdje srce ne sluša razum
gdje duša sniva najljepše snove
gdje tijelo drhti od tvojih dodira
gdje usne trnu od svakog poljupca
gdje se ruke pružaju samo u jednom smijeru-Prema tebi!
gdje u tvojim očima jasno čitam - Ne boj se dušo, tu sam !
gdje se riječi Volim Te ne lede na usnama..
gdje Oprosti Mi zvuči stvarno i iskreno

Tamo ove noći želim biti

Negdje na vrhu svemira, u tvome zagrljaju....
basta-sljezove-boje @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2007
Malo o bašti sljezove boje...
Kao prvo, bašta sljezove boje je nastala (postala)  - nastala je dabome  hvala na pitanju ( i tebi Đole hvala) još prije mnogo ljeta.  A nastala je tako što je neko ( tojest ja) odlučio da na ovu zelenu podlogu utka djeliće svoga vremena. Samim tim i djeliće osobe koja ovo piše ( tojest dakle opet ja) .
Elem, sad ću vam pokušati donekle, pazite kažem donekle opisati Baštu Sljezove Boje.  Bašta Sljezove Boje je na prvi pogled jedna "sasvim obična " bašta. Bašta Sljezove Boje ima jednog ljudskog stanovnika (mene) i sijaset živućih bića kod nas znanim kao biljke. Za mene nisu to obične biljke. Živahne su i itekako žive. Življe su i stvarnije od mnoštva ljudi koje poznajem. Kako je to jedan od mojih omiljenih pisaca B. Ćopić napisao davne 1970-te godine
" ... a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio."
E sad, u toj mojoj bašti vjerovali ili ne odvija se pravi život. Neke biljke i nisu baš za suživot ali...nema im druge. Tako da se u toj bašti zajedno i na jednom mjestu nalaze kaktusi kojim svojim bodljama upozoravaju : " Druže, drži razmak i prste k sebi ! " , pa zatim tu se nalaze i ruže. Raznih boja, raznih nijansi. Prekrivene kapljicama jutarnje rose blistaju u punoj raskoši. Prave dame.Pa gospon Sljez koji i daje posebnu čar toj mojoj maloj baštici.  Pa onda je tu i suncokret koji onako nježno i pomalo koketno okreće svoju žutu glavicu put sunca . Kao da mu poručuje : " Gledaj me, gledaj me i divi se mojoj ljepoti i raskoši ." A nađe se u ponekom ćošku i lukava gospođa Ambrozija, koju ni sam vrag iskorjenio ne bi.  Gdje ona pusti korjenje tu trava sigurno ne raste !  A tek što je drska i umišljena.  Kada se rascvjeta teško se onome na koga ona "oko baci" . Taj ima da kiše do iznemoglosti a potoci suza i nos nabubrio kao paprika neće ga zaobići sigurno. Nije omiljena, ali eto svojom upornošću čak i ona opstaje u mojoj bašti. Eh, a sad još jedan stanovnik te moja male bašte. Njegovo veličanstvo Paradajz ! Ne znam kako je tu dospio, vjerovatno zahvaljujući jednoj od dragih mi susjeda golubica koje su sjeme istog donijele Bog sami zna odakle.  Uzgajala sam ga, zalijevala, pazila, pričala mu sve dok je rastao. Narastao je i tek sam tad počela da uživam u "plodovima" moga truda. Ali tu nije kraj priče, već tek početak. Taj luckasti paradajz, još uvijek zelen i nezreo zaljubio se u jednu Ružu. E sad, Paradaj i Ruža ni na zelenu granu zajedno. Ona graciozna, mirisna i sva puna sebe, dobro zaoštrenog trnja oko svoga "tijela " a on zelen, okrugao i nespreman za ono što Život nosi.  Ni pomislio nije da ga trn može raniti i da ruža može uvenuti. Jednog jutra, pupoljak te iste ruže, pod okriljem zore, prvog sunca, i rane rose lagano se  počeo otvarati i pokazivati se u punom sjaju i ljepoti . Ostalo bilje, klonulih glavica još je čekalo na jake sunčeve zrake koje su ih budile svakog jutra propustile su po ko zna koji put taj veličanstveni prizor. Ali Paradajz nije. Dobro sakriven iza ostalog bilja, vidio je ono što "obični smrtnici" ne smiju niti mogu vidjeti. U tom trenu vrijeme je za njega stalo, sjemenke u njemu su se uzburkale, a sok koji je tekao njegovim okruglim tijelom je proključao. Zaljubio se u onu u koju nije smio. Ne svojom krivicom. Niti bilo čijom drugom. Jednostavno desilo se. Od trena kada ju je ugledao znao je da je ona ta. Prava, prva i jedina. Ruža je ostajala ravnodušna na njegove poglede, na njegovo povijanje stabljike svaki put kad bi je ugledao, na nježnu melodiju koju je proizvodio uz pomoć vjetra koji mu je miliovao tijelo i stabljiku. Paradajz je počeo zriti. Prvi crveni tragovi su se počeli javljati par dana nakom što se zaljubio. Svakim danom su postajali sve jasniji i jasniji  sve dok Paradajz nije postao potpuno zreo. Desilo se odjednom i nenadano. Paradajz je dozrio prerano. Od ljubavi prema ruži dozrio je dosta prije nego što je trebao. Nije se obazirao na to. Živio je za dan kada će Ruža obratiti pažnju na njega. Ali nije. Graciozna i ponosna je stajala na svom mjestu, šepureći se svojom ljepotom i ne obraćajući pažnju na njega. Bivalo mu je sve teže i teže. Osjećao se potišteno, i nekako tromo. Posmatrala sam sve to, puna tuge i bola jer bijah bespomoćna učiniti bilo šta. Bila sam nijemi posmatrač. Jednog jutra našla sam paradajz na zemlji. Njegov život je skončao na tlu moje bašte otkotrljavši se tik do Ruže. Ni tada nije obratila pažnju na njega. A onda jednog jutra Ruža okrenu svoju glavu ka mjestu gdje je nekada stajao Paradajz. Tek tada primjeti da ga nema. Tek tada osjeti da joj nešto fali. Tek tada posta svjesna da već danima ne čuje onu tugaljivu melodiju koju je slušala danima . Tek  tada primjeti da nema one pitome i lijepe crvene boje koju je krišom posmatrala i čeznula za njom. Ruža se rastuži. A Tuga, e Tuga je samo čekala momenat da uzme svoj danak. Lakim i prozračnim plaštom je ovila Ružu i ljubomorno je čuvala od ostalih. Jednog dana Ruža izgubi jednu laticu, zatim još jednu pa još jednu. Ostalo ih je svega par. Prvi jesenji povjetarac je odnio i tih par . Ruža je uvela na istom mjestu gdje i Paradajz. Jesenje kiše se nekom munjevitom brzinom pretvoriše u pljuskove, pljuskovi u susnježicu i naposljetku dođe i snijeg. Prekrio je evo moju baštu a ja još uvijek razmišljam o jednoj ljubavi, i još uvijek ne znam koje je zapravo boje sljez...
basta-sljezove-boje @ 19:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007
Još od sinoć se pitam postoji li ijedan kanal na kojem možeš pogledati bar 15 min. filma u komadu ?! Sinoć, nakon napornog radnog dana i kojekakvih obaveza nađoh malo vremena i za sebe. Odlučih da ću se lijepo parkirati ispred TV-a sa brdom grickalica i pogledati neki film ili emisiju. Jaka u svojoj odluci uradih onako kako sam zamislila i "čvrsto" primih daljinski u ruke. Okrenem na željeni kanal, neka serija se vrti pa ajde da pogledam šta je. Nisam ni završila misao kadli :
- Moja mama blabla, dopušta mi blabla...
TIDE za SUPER MAME  !
Dakle, drage moje mame, ako ne koristite TIDE niste super. Zato trkom u prvu prodavnicu po TIDE. Deterdžent koji vas čini da budete super nakon samo jednog pranja.
Pomislim ajde de, sad će nastavak serije pa će zatim i film. Ali vraga, TIDE je bio samo uvertira za ono što slijedi. A slijedio je ni manje ni više već njegovo "veličanstvo" Cilit Bang ! Dotičnoj dami sa reklame je dosadilo ribati, strugati ( ovo je onaj dio kad vam se sve zgadi jer dotična nam pokušava dočarati situaciju tako što po električnom štednjaku koji je užasno prljav grebe noktima...fujbljakpljuc) blabla pa se ona odlučila za Cilit. I to u tri verzije. Za kupatilo, štednjak a bome i za podove. Te tako ona samo laganim pokretom ruke i spužvicom u tili čas očisti stan od 250 kvadrata i to sve bez da se umori a bogami i zamaže. Bang i prljavština nestaje.
Pomislih konačno kraj ali ne, nećeš ga majci. Kako sam i mogla pomisliti da će me reklama za Vanish zaobići. Dama sa reklame je koristila sapun kao i njena mama, ali mrlje su još tu. I dok se ona nama (gledateljstvu jel) jada zbog mrlje na kćerkinoj majici  iza nje se pojavljuje  vila sa bocom Vanisha koji čini čuda. Izlije pola boce na mrlju, a zatim drugu polovinu boce doda u mašinu za veš. Tako, za otprilike 4 eura koliko košta Vanish riješili ste se mrljice od masnoće i majice. Naime, Vanish ne skida boju. On "skine" tkaninu. Tako da na mjestu gdje vam je bila mrlja sad imate rupu. Obavezno probajte. Djeluje. Umorih se ja od gledanja reklama te prebacih  na drugi kanal. Nakon samo dvije minute gledanja informativno-političkog magazina na drugom kanalu uslijedila je poznata melodija...pampaparapampam nanana lalalala i dama u bijeloj suknji, koja se vozika okolo po uredu na svojoj uredskoj stolici i poručuje vam : Ako želite normalno hodati po uredu, ako želite hodati uopće onih " dana u mjesecu " morate koristiti uloške. Da ,da drage moje.   Dakle sve vi koje nosite papir, novine, krpe, i ostala čuda u gaćama " onih dana " u mjesecu vadite to odmah van! Ulošci su konačno stigli u naš i vaš grad. Ako još  ne znate šta su ulošci  pojasnit ću vam. Naime, ulošci su "pomagalo" ženama koje se koristi par dana mjesečno tokom vaše mjesečnice. Niste to znali? Pa zaboga...Ima ih milion vrsta i od tih milion vrsta svaka je najbolja. Sve vam daju 24-časovnu zaštitu. Dakle stavite ga ujutro i do sljedećeg jutra nema problema. To što ćete se usmrditi ( najblaže rečeno) nije bitno. I što će vam se...te gadosti neću pisati. Elem, pitam se samo kako su naše mame i bake živjele bez tog "magičnog pomagala". A vi muškarci, dok ručate i pokušavate odgledati tekmu ili neki film dobro otvorite oči dok vam teta sa malog ekrana reklamom za uloške gadi svaki zalogaj.
I tako, umjesto filma i emisije ja odgledah seriju reklama za ovo i ono i odlučih da mi je vrijeme za spavanje. A sljedeći put kad budem htjela gledati film otići ću u kino ili videoteku. Na nekom od postojećih kanala to nije moguće. Bar ne u komadu. Jer film koji traje otprilike sat i pol prinuđeni ste gledati čitava tri sata, jer između svake treće scene slijedi po 15 min reklama. Pa se vi usudite i pomisliti gledati TV . Kazna će uslijediti i to u vidu reklama...
basta-sljezove-boje @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2012
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.